Jabuka
Raspomamljeni i mirisima lavande opijeni smo lezali,
Telima okrenuti jedno prema drugom.
Prineo si poslednje kapi mog soka ustima,utolivsi tragove zedji.
Ja sam vec odavno bila upala u budnu komu od tvog zrelog voca.
Gledala sam te nemo,prozrevsi ti vecitu glad u ocima.
A ti si mi blago pokazao rukom ka plodu na grani.
Podigla sam glavu i hipnotisano propratila Njeno kretanje na vetru.
Najzad,kada ti je telo vec poprimilo onaj pozudni sjaj,
Skupih zadnje atome snage i zagrizoh Je.
Zagrljeni lezasmo na toplom pesku i sacekasmo Zivot.
Pratio si mi liniju Snage na bedrima
A ja sam ti nezno uzvratila Glasom.
Vratio si mi deo sebe na trenutak,zaboravila sam na Vecnost.
Prinosila sam Tecnost Zivota ustima i pila je,
Dehidrirala od Neba.
Borio si se sa mojim dozrelim vocem,
Ne ostavivsi mi ni deo svog.
Potrazila sam te u Sebi,oduzela i udahnula.
Lice ti je imalo boju onog Ploda u mojoj utrobi.
Okupasmo se u sopstvenoj vodi te noci,
Razbistrismo reku zivota Telima,
Ugasismo zvuke vetra Vriskom.
Vrt je mirisao na Coveka.
A Mi,
Ispustivsi poslednji Dah Greha,
Izmuceni sopstvenim snagama okupanih tela,
Zavrsismo ciklus
Ne docekavsi Zivot.